Autentična životna priča djevojke koja je uz pomoć dr. Tatjane Škoro prevladala višegodišnju anoreksiju i bulimiju

 

MOJA PRIČA

Uvijek kada po novinama čitam priče, „ispovijesti“ ljudi koji su preboljeli razne traume,  pogotovo teške bolesti, prevrćem očima nad podebljanim izjavama patetičnog prizvuka u „oblačićima“ teksta kraj nečijeg lica, za koje sam uvjerena da su izvađene iz konteksta... Kako god okrenem, izgleda da sve što treba učiniti je početi pozitivno misliti i hop, eto zdravlja, sreće; je, bilo je teško, ali uz pomoć dragih ljudi sve je sad iza nas, zauvijek... Zato sad s velikom strepnjom pristupam sakupljanju komadića zadnjih 15 „bolesnih“ godina mog života i ne želim biti dio priče „kako sam uspjela“ jer nema ničeg jednostavnog u priči s poremećajima prehrane... Za početak, nema dragih ljudi koji razumiju i pomažu kad je najteže, a definitivno nema ni zauvijek...
O svom izgledu (težini) počela sam brinuti još u osnovnoj školi. Sjećam se da sam u 6. razredu (11.god.) prvi put osjetila „ponos“ i „samopouzdanje“ koje donosi preskočeni obrok i ravan (gladan) trbuh. No kako nisam bila ni prva ni zadnja koja je doživjela neuspjeh dijeta gladovanjem, do kraja osnovne škole ostala sam bucmasta djevojčica sa silnom željom da budem mršava i takva primijećena, što za jednu pubertetliju nije ništa neobično ni pretjerano zabrinjavajuće. Za razvoj bolesti rekla bih da je bilo presudno ljeto na prijelazu iz osnovne u srednju školu jer sam tada saznala (pomalo stereotipno - iz časopisa) za čudotvornu metodu zvanu povraćanje. Sjećam se i da je članak sadržavao i popratni tekst o bulimiji , ali ja sam vidjela samo „dobre“ strane, činilo mi se kao da sam dobila savršeno rješenje, mogla sam jesti, biti mršava, a nitko mi ništa ne bi mogao prigovoriti jer nitko ništa ne bi znao. Da je bar ostalo tako jednostavno... Ne sjećam se puno iz vremena 1. razreda srednje škole osim svoje želje da mršavim i istovremene opsjednutosti hranom tj. njenim konzumiranjem. Tijekom dana bih jela vrlo malo ili ništa a kad bih došla kući jela bih i povraćala. Kroz tih godinu dana, bulimija je postala sav sadržaj mog života, više nisam mogla kontrolirati kada ću se prejedati i čime, više nije bilo važno. Većinu vremena sam bila slaba, podložna infekcijama, vrtilo mi se u glavi, tresla sam se od gladi i hipoglikemije, a kad bi i poželjela nešto pojesti samo da mogu normalno funkcionirati, bulimično kolo bi se ponovno zavrtilo. Do tog vremena su i moji roditelji već primijetili čudnu logiku između mog hranjenja i izgleda (tada sam već bila smršavjela 10 kg), no njihova briga i razgovor o tome kako ja jednostavno moram početi jesti nisu donijeli puno dobra. Uz to što sam nastavila povraćati, sad sam se još i počela osjećati krivom što sam ih iznevjerila i što lažem, lažem, lažem... Ništa bolje nije bilo ni u odnosu s drugim ljudima, prijateljima, kasnije dečkom. I sljedećih godinu dana na sceni je bio isti scenarij, izvan kuće bih obavljala sve što je obaviti trebalo, uz obavezni smješak i „Dobro sam, hvala“, a u kući pakao; prejedanje – povraćanje – krivnja – svađe s majkom – krivnja – prejedanje i tako u nedogled. U to vrijeme su me roditelji na silu odveli jednoj psihologinji, koja je, iako znajući za moj problem, na prvom susretu stavila ispred mene tek otvorenu čokoladnu bombonijeru i nagovarala me da jedem! To je bio tren kad me stvarno uhvatila panika, ja nisam znala što da radim sa sobom, a ona, kao stručnjak, očito je znala još manje...(paradajz mi je tad izgledao kao opasna tvar, a čokolada, Bože pomozi.. tada ništa od hrane nisam ni mogla zadržati u sebi osim suhog kruha, iako tad još nisam znala da mi ti suhi krekeri i štapići čine zapravo medvjeđu uslugu). Godinu dana nakon toga prvi put sam toliko malaksala da sam završila na hitnoj i zadržana na bolničkom liječenju. Nije mi bilo drago, ali sam bila svjesna da sam ispustila sve končiće života iz svojih ruku i da nešto moram promijeniti. U bolnici nisam mogla praviti napadaje, nisam ni željela, ali nisam to željela već dugo vremena. Oporavili su me fizički i poslali kući nakon jednog razgovora s psihijatrom. Nažalost, nakon razgovora s nekoliko liječnika shvatila sam da nitko ne razumije...nisam se željela svetiti roditeljima, nisam bježala od obaveza (bila sam odlična učenica), nisam težila biti nova Kate Moss, nisam se bojala svoje seksualnosti, nisam se našla u nijednoj pustoj teoriji koje su mi nudili, bila sam samo 16-godišnjakinja s dijagnozom bulimije i šakom punom antidepresiva i anksiolitika. To su, kao, trebale biti moje najljepše i najbezbrižnije godine... Trebalo mi je puno snage samo da održavam sliku normalnosti i nisam se mogla boriti s tolikom količinom neshvaćanja, čak banaliziranja mog problema, pa sam, opet mudro, zamijenila bulimiju anoreksijom. Jedenje minimalnih količina hrane nudilo je isto što i izbacivanje pretjeranih minus krivnja, minus samoprezir . Činilo se kao dobro prijelazno rješenje, upisala sam fakultet, sudjelovala u normalnim društvenim aktivnostima, stvari su se naizgled dovele u red, no, u konačnici, anoreksija me odvela u još veću osamu, još veću patnju, laž, glad i sram. Nakon nekog  vremena sam se opet našla na stupnju mršavosti opasnom po život. Gubila sam svaku nadu, roditelji su bili očajni, a i mnogi prijatelji više nisu znali što bi; neki su čak i otišli iz mog života uvjereni da sam se snagom volje trebala i mogla „zbrojiti“, „skockati“ i „prestati krivo brijati“. Toliko o tezi da osobe s poremećajima prehrane svojim ponašanjem i izgledom žele samo privući pažnju, istina je da ju upravo odbijaju... Moje drugo bolničko liječenje slijedilo je sudbinu prvog, baš kao i treće. Zapravo, ovo treće je završilo vrlo dramatično obzirom da sam morala napustiti intenzivni dio njege dok je infuzija još tekla jer su me htjeli prebaciti na psihijatriju. Bilo mi je savršeno jasno da je moje ponašanje i disfunkcionalno i autodestruktivno, ali sam isto tako ZNALA da nisam „luda“ i da me drogiranje lijekovima neće „izliječiti“ (uostalom, to sam već bila probala). Došla sam kući, fakultet sam zamrznula i čekala...proljeće, pa ljeto, pa jesen, zimu; nisam imala volje ni za čim, činilo mi se kao da postoje samo dva moguća kraja tom jadu – ili ću umrijeti i konačno se smiriti ili će se pojaviti nekakav „deus ex machina“ koji će znati riješti stvar. U ovu drugu opciju zapravo nisam više vjerovala, rješenje nije stizalo. Nisam zapravo željela ni umrijeti, ali definitivno više nisam znala kako živjeti. U to vrijeme sam klackala između dvije vrste ponašanja – ili bih neumorno i grozničavo hodala gradom po cijele dane ili bih potpuno bezvoljno ležala na krevetu i plakala. U svakom slučaju nisam više imala ništa za što bih se mogla uhvatiti i dio mene nije mogao povjerovati da je to moj život. Moja majka je u to doba valjda položila test života, nije se predavala, unatoč tome što nije razumjela, tražila je, čitala, bila spremna prodati sve što smo imali da mi omogući liječenje negdje izvan Hrvatske (ovdje se više nismo imale kome obratiti), ali iznosi takvih liječenja su bili nedostižni. No, u toj potrazi majka je doznala za  dr.Škoro koja se ciljano bavila liječenjem poremećaja u prehrani nudeći cjeloviti pristup problemu. Osobno, nisam polagala velike nade, ali iz ljubavi prema majci obećala sam otići jedanput. Dr.Škoro došla sam nakon 8 god. naizmjeničih bulimično – anoreksičnih faza s vrlo niskom težinom i s vrlo malo nade u oporavak, ali ono što mi je dr. Škoro ponudila bilo je zaista nešto novo. Na prvom mjestu to je bilo razumijevanje, istinsko razumijevanje prirode poremećaja hranjenja, mog emotivnog stanja, stanja mog tijela, moje duše i mog života općenito. Iako sam tada već i sama mnogo znala o nutricionizmu, psihologiji i principima duhovnog života, dr. Škoro je obuhvatila čitavu priču u smislenu cjelinu i zadobila ono najvažnije, moje povjerenje. Ostala sam u terapiji dvije godine (anoreksija je tada bila moj glavni problem) tijekom koje sam uspjela vratiti svoj život u svoje ruke. Želim naglasiti kako je svaki, ali baš svaki aspekt tog tretmana bio izuzetno važan i jedan bez drugog nisu mogli dovesti do pozitivnih pomaka ni u težini kao ni u razmišljanju i osjećanju. Povezanost tijela i uma pokazala se kao zaista neodvojiva. Jednako su mi pomogli i razgovori o hrani i planiranje jelovnika kao i strukturiranje dana, postavljanje ciljeva i pozitivno razmišljanje o sebi, drugima, Životu. Bilo je teško, ali korak po korak došla sam do točke kad sam mogla i željela živjeti. Jedan mali uspjeh (proŽIVJETI dan) rađao je drugi i tako to s poremećajima hranjenja jedino ide. Stav „sve ili ništa“ ovdje nema što raditi. Mislim da nikada neću zaboraviti osjećaj nakon toliko godina tuge, srama i beznađa kada sam počela ponovno primjećivati svijet oko sebe. I svijet je počeo (tek tad!) primjećivati mene. Ali to se dogodilo isključivo zbog promjene u meni koja je, uz normaliziranje mog fizičkog zdravlja i izgleda utjecala na sve druge odnose u mom životu (obitelj, prijatelji) i sve druge poteze (promjena zanimanja, uključivanje u društvene aktivnosti). Kad to stavim na papir, čini se sasvim lako i samo po sebi razumljivo, ali kompliciran je put do jednostavnog života, s poremećajima hranjenja kriteriji su zamijenili mjesta.
Ovo nije sretan završetak moje priče. Sa novim životnim izazovima i stresovima, ušuljala se stara poznata bulimija. Srećom, sada sam se imala kome obratiti, pa sam s dr. Škoro „odradila“ program liječenja bulimije. Iskontrolirati napadaje je bilo neuporedivo lakše nego ikad, ali, ipak, dobila sam znak da su neki stari demoni još živi i da se očito razmnožavaju dok ja ne gledam. Poremećaji hranjenja nisu ospice da razvijete imunitet jednom kad ih prebolite, ali mogu postati vječni podsjetnik na to koliko je važno da same sebe volite i  svjesno brinete o sebi. Mislim da je najteže sebi priznati da imaš problem, jer stalno očekuješ od sebe više, bolje, to se tebi jednostavno ne smije događati jer ti moraš moći sve i moraš to moći odmah, a isprike koje vrijede za sve druge...a ne...za tebe ne! Tu se negdje krije srž problema, a hrana...hrana je samo simptom. To je jako važno shvatiti i silno bih željela da to postane jasno. Liječiti poremećaj hranjenja prisilnim hranjenjem bez prethodne psihološke i emotivne pripreme ravno je silovanju. Uvjeravati osobu da ne osjeća ono što osjeća ravno je proizvodnji ludila. Osuđivati osobu što je izabrala jedan nespretan način da izdrži patnju na najbolji mogući način koji zna, jednostavno je okrutno. Nadam se da će jednom doći dan kada se osobe s poremećajem hranjenja neće nazivati „odurnim kosturkama“ i „smrdljivim bulimičarkama“.  Nadam se da će do svijesti ljudi doprijeti da je to kao da nazovete osobu oboljelu od raka npr. „ćelavi tumoraš“. Vjerujem da vam ni u ludilo takvo što ne bi palo napamet. Pa vas podsjećam, mnoga istraživanja potvrđuju ulogu psihološko – emotivnih uzroka u nastanku i razvoju tumora. Psihološko – emotivni uzroci su u korjenima bulimije i anoreksije. Promatrati ih samo preko tjelesne simptomatike mudro je koliko i graditi kuću od prozora. Odnedavno imamo referentni centar za debljinu...nije li to samo druga strana medalje u odnosu na pretjeranu mršavost... A debljina je čak društveno prihvatljiv fenomen. Zašto se onda poremećaj koji uzrokuje strahovitu patnju oboljelih, koji je ŽIVOTNO OPASAN, NEŽELJEN i zahvaća najkrhkiju populaciju – djevojčice, djevojke i mlade žene, kao takav nemilosrdno osuđuje, ne tretira ili potpuno pogrešno tretira? Jedna psihijatrica je jednom rekla mojoj majci da sam ja „kronična anoreksičarka“ i da bi joj bilo pametnije da me odmah smjesti u psihijatrijsku ustanovu... Mislim da bi se jako iznenadila da me danas vidi.
Postoji put izlaza, nije isti za sve, često vam čak nije ni jasan, ali postoji, za svaku od nas. Bila bih najsretnija da znam da postoji mjesto gdje ćete biti zbrinute, ali takvog još uvijek nema. To ne znači da ne postoji nada za vas, gdje postoji mnogo patnje znači da postoji kapacitet i za veliku sreću. „Tajna bulimije“ piše o onom što vi živite i pruža vam ruku da izađete iz mraka. Ja vam mašem na putu. Izađimo iz mraka. S maskama dolje.

Kad sagledam cijelu ovu priču razumski, ne znam što ona stremi postići. Razumijevanje okoline za ovaj problem ga neće riješiti, ne mislim da treba podržavati „bolest“.
Osim toga, koncept bolesti, pogotovo psihičke, i dalje je velika nepoznanica. Po prirodi stvari, ništa nije bolesno samo po sebi, bolest stvaramo provlačeći stvari kroz filtere svoje stvarnosti i ako su ti filteri zaprljani, onda bi ih trebalo čistiti. Čistiti, a ne zamjenjivati drugim – tuđim filterima koji su možda samo zaprljani na drugom mjestu. Nema univerzalno dobrog filtera čak i kad se tako silno trudimo živjeti po principu „one size fits all“ .
Isto tako, bolesno je ono što proglasimo bolesnim, ali ni tu stvari ne treba shvaćati preširoko; sve što ugrožava život je loše čak i ako to mi ili netko drugi proglasimo slobodom izbora.
Napor za shvaćanjem zakonitosti psihičkog života i života uopće traje već stoljećima. A sve što ja na kraju znam je ono znanje koje osjećam, koje je intuitivno a dolazi ravno iz srca. Srce uvijek zna, sretna srca čine da je sve u redu, a rane srce mijenjaju sve... Ali sve to što struji i izaziva i čuda i nevolje ne znamo ni uhvatiti ni imenovati; istine srca osjetimo u tijelu, njihovu snagu vidimo u pogledu; srca komuniciraju i bez riječi jer je prostor njihove komunikaciji jedan isti... Tako i sve naše individualne razlike prestaju imati značaj kad smo na zajedničkom tlu. Naša srca imaju istu zemlju porijekla, to sam htjela poručiti. Poznajemo se i razumijemo puno više nego što mislimo. Čovjek je čovjeku melem a ne vuk. A ranjenom srcu dobro dođe malo melema dok ne zacijeli i pronađe svoju veličinu.

A ja... danas živim i radim kako najbolje znam. I lagala bih kada bi vam rekla da još uvijek nemam pitanja, dvojbi i nesigurnosti. Ponekad bi ih najradije samo izbacila iz sebe. Ponekad to i učinim. Zato što ponekad pogriješim ne znači da ne uživam svim srcem u onim trenucima kada se osjećam cjelovita i da je sve u redu, jednako kao što učim iz svih onih situacija kada tako nisam, svaki put na malo višem nivou. U mnogo pogleda moj život je sada jako lijep, ali savršeni životi, baš kao i nepogrešivi ljudi, ne postoje. Ali, vjerujte, da nije tako, nikada ništa važnoga ne bismo naučili.