PITANJA I ODGOVORI
Najčešća pitanja o bulimiji i anoreksiji i odgovori
1. Vaš kraći opis (osnovna obilježja) anoreksije i bulimije i (ako postoje) ostalih poremećaja hranjenja.
Anoreksija nervoza (Anorexia nervosa) je bolest koja se karakterizira izrazitim poremećajem prehrane (engl. “eating disorder”) kao i određenim psihičkim promjenama. U najvećem postotku od anoreksije oboiljevaju tinejdžeri, uglavnom djevojčice (oko 95% ), dok muškarci mnogo rjeđe. Anorektična osoba je opsjednuta idejom vitkosti i uporno i dosljedno izbjegava obroke, a kad mora jesti pojest će samo salatu, malo kuhanog povrća ili samo voće. Obično je veoma dobro informirana o kalorijskoj vrijednosti svake namirnice, a posebno je interesira sadržaj masnoće u hrani. Njen glavni cilj u životu postaje istopiti što više vlastite masnoće u tijelu i zato troši puno vremena i energije na razmišljanje o hrani i tjelesnoj težini.
Važno je naglasiti da se ovdje ne radi o normalnoj želji za vitkim i lijepim tijelom, već je prisutna bolesna opsjednutost strahom od debljine i neumjerena težnja za stalnim mršavljenjem. Anorektična djevojka gubi sposobnost da objektivno sagleda svoje tijelo, pa sebe “vidi” debelom čak i onda kad postane samo “kostur prekriven kožom” i kad joj je zbog mršavosti život najozbiljnije ugrožen.
Ovu bolest treba uvijek shvatiti veoma ozbiljno, jer najnovije svjetske statistike govore da svaka peta oboljela djevojka umire u stanju krajnje pothranjenosti.
Bulimija nervoza (Bulimia nervosa) je također poremećaj prehrane i ima dosta sličnosti sa anoreksijom. oboiljevaju uglavnom ženske osobe, od puberteta pa sve do tridesetih godina života. Glavna sličnost sa anoreksijom je zajednički strah od debljine i opsesivna težnja za vitkošću, a glavna različitost je u načinu prehrane i blažim psihičkim poremećajima.
Dok anoreksičarka odbija hranu ili jede izrazito malo, bulimičarka ima tipične napadaje prežderavanja, kada u kratkom vremenskom periodu pojede ogromnu količinu hrane (od 3000 do 10 000 kcal. u jednom obroku), koju zatim izbacuje iz tijela putem namjerno izazvanog povraćanja, ponekad stalnom upotrebom laksativa (sredstava za čišćenje crijeva) ili opsesivnim vježbanjem. Kod prejedanja uzima uvijek debljajuću hranu koje se inače najviše boji, hranu sa puno ugljikohidrata ( šećera i brašna) i masnoća. Vremenom postaje “ovisna” o toj hrani kao što je alkoholičar ovisan o alkoholu i gubi svaku samokontrolu kad jednom počne jesti tu hranu.
Iza napadaju prejedanja nastaje uvijek jak osjećaj krivice zbog gubitka kontrole nad obrokom pa zato slijedi preskakanje narednih obroka i duže ili kraće gladovanje kao oblik samokažnjavanja. Kad se pregladni, javlja se ponovno jaka (“vučja”) glad i dolazi do sljedećeg napadaja prejedanja.
Kod bulimije je tipičan ovaj obrazac “ ili sve ili ništa” i on se obično prenosi i na sve druga područja života bolesnice ( stav prema uspjehu,učenju, međuljudskim odnosima).
Anoreksično ponašanje često može preći u bulimično i obrnuto, a mogu se i oba periodično izmjenjivati.
Dok se anoreksija ne može dugo prikrivati jer je odaje naglo mršavljenje, bulimija godinama može ostati neprepoznata jer bulimične djevojke najčešće imaju “idealnu” težinu (mogu je povraćanjem održavati kolikom žele). Bulimičarke ni psihički naročito ne upadaju u oči, jer im je težnja za vitkošću mnogo umjerenija i realnija i nema karakter “ludila” kakav je prisutan kod anoreksije.
Kod miješanog poremećaja stanje bolesnice često je izuzetno teško pa i liječenje tim duže i teže.
2. Kako prepoznati poremećaj hranjenja, tj. kako roditelji mogu prepoznati da njihovo dijete ima problema s prehranom?
Treba pažljivo pratiti ponašanje i način prehrane djeteta , naročito u godinama oko puberteta. Poremećaj često počinje naizgled bezazlenom dijetom iz nekog modnog časopisa, kojom djevojčica želi korigirati nešto na svome tijelu što joj se ne sviđa i što je čini nesretnom. Izuzetno je važno rano prepoznati element opsesije u tim nastojanjima, odnosno preuveličavanje problema i cjelodnevno psihičko vezivanje za uvijek iste teme fizičkog izgleda, tjelesne težine, dijetne prehrane, vježbanja i sličnog.
3. Što je tada najbolje učiniti, komu se obratiti?
Treba razgovarati sa djetetom i pažljivo pratiti njegovu reakciju na roditeljski pokušaj da se problem sagleda zajednički i objektivno. Ako reakcija bude burna, nekritična i ako dijete kategorički odbije suradnju i pomoć roditelja tvrdeći da ono samo najbolje zna šta treba raditi, to za roditelje treba biti alarm da se događa nešto što izlazi van granica normalnog ponašanja.
Roditelji bi se tada za savjet trebali obratiti najprije pedijatru koji brine o djetetu, a ovaj će ih prema potrebi dalje uputiti liječniku koji se bavi liječenjem poremećaja prehrane.
4. Kako se liječe anoreksija i bulimija?
Najprije je potrebno obaviti određene liječničke i laboratorijske pretrage. Tako se dobiva uvid u zdravstveno stanje bolesnice i određuje stupanj poremećaja Zatim se prema dobivenim rezultatima pretraga sastavlja individualni plan liječenja.
Liječenje anoreksije je dugotrajno i kompleksno – obuhvaća specifičnu individualnu psihoterapiju, određene lijekove, nutricionistički program i program umjerenog vježbanja.
Liječenje bulimije je slično ali obično kraće traje i ima bolje rezultate.
5. Koliko su te bolesti zapravo na psihičkoj bazi?
Poremećaji prehrane jesu prvenstveno psihičke naravi, ali su ispoljavanja fizička, tako da ih možemo okarakterizirati i kao psihosomatske bolesti.
6. Koji su razlozi oboljenja?
Poremećaji prehrane su rezultat združenih socijalnih, obiteljskih, emocionalnih, fizičkih ali i genetskih utjecaja na osobnost mlade ličnosti u doba burnog psihofizičkog razvoja. Posebnom su riziku izložene djevojčice i djevojke koje izgled svog tijela smatraju presudnim za uspjeh i sreću u životu.
7. Kakvu ulogu ima okolina u svemu tome? Koliko oni to nameću tim standardima ljepote koje promiču mediji?
Okolina i mediji imaju ogroman, rekla bih odlučujući, utjecaj na razvoj pogrešnih mjerila i vjerovanja o standardima ljepote i uspjeha u životu, naročito u doba puberteta i adolescencije. Ova se pogrešna uvjerenja brzo i duboko ukorjenjuju u psihu mlade osobe i teže da ostanu takva za cijeli život.
8. Kada se anoreksija i bulimija prvi put pojavljuju i opisuju?
Iako mnogi anoreksiju i bulimiju smatraju bolestima moderne civilizacije i blagostanja, anoreksično i bulimično ponašanje zabilježeni su još u doba grčke i rimske vladavine kod bogatijih slojeva društva.
Siromašniji i neobrazovaniji članovi društvene zajednice imaju previše egzistencijalnih problema pa njima hrana prvenstveno znači preživljavanje i nikad nije simbol izražavanje stavova o ljepoti ili modi.
9. Koliko dugo radite s osobama oboljelim od bulimije i anoreksije? Kakva su Vaša iskustva?
Od 1997. godine kao liječnica specijalista isključivo se bavim liječenjem poremećaja prehrane. Tijekom svog tridesetogodišnjeg radnog staža neprekidno sam posebno proučavala bolesti vezane za poremećaje u prehrani i postupno osmišljavala i kreirala vlastiti način liječenja ovih bolesti Osim bulimije i anoreksije liječim i osobe sa prevelikom tjelesnom težinom , kod kojih je prisutna ovisnost o slatkoj i drugoj ugljikohidratnoj hrani.
Za mene je svaka oboljela osoba jedinstveni spoj genetskih osobina,starosne dobi, zdravstvenog stanja i psihofizičke kondicije. Stoga ono što odgovara jednoj, ne mora biti pravo rješenje i za drugu.. Zato ja primjenjujem strogo individualizirani program liječenja koji prilagođavam svakom pacijentu posebno.
Liječenje anoreksije je dugotrajno, ali relativno brzo nastupa značajno poboljšanje u smislu redovitog uzimanja zdravih obroka, povećanja tjelesne težine i popravljanja psihičkog stanja. Tako, dok liječenje napreduje, pacijentica se ponovno uključuje u normalan život, ide u školu, pohađa studij, druži se sa vršnjacima i komunicira sa roditeljima
U liječenju bulimije imam brže i bolje rezultate – događalo se da poremećaj potpuno nestane nakon samo dvije ili tri seanse liječenja.
10. Vaš savjet za teenagere koji bi željeli smanjiti svoju težinu, tj. smršaviti, a time ne ugroziti svoje zdravlje. Pravilna prehrana (jelovnik: udio pojedinih namirnica, koje namirnice treba izbjegavati, ... itd.)
Svakako treba konzultirati stručnjaka, znači svog liječnika i držati se njegovih savjeta, a ne raznoraznih laičkih, često i kontradiktornih stavova iz šarenih modnih revija.
Moj prijedlog je također, da bi u više razrede osnovne škole i sve razrede srednje škole trebalo uvesti odgovarajuću nastavu koja će mlade osobe na pragu zrelosti obučiti kako se zdravo hraniti i pomoći im da razviju samopouzdanje, osobnost i emotivnu komunikaciju.
Tako će mladi na vrijeme steći ispravan i realan stav prema sebi, svom psihofizičkom zdravlju, mjerilima uspjeha i ciljevima u životu.